Općenito o voluharicama
Voluharice u Hrvatskoj: vrste, izgled, prehrana i zaštita
Voluharice su sitni glodavci naših livada, polja i šuma, a većina ljudi ih jednostavno zove „miševima“. Ipak, riječ je o posebnoj skupini glodavaca s drukčijim izgledom i načinom života. U Hrvatskoj živi nekoliko vrsta voluharica, od vrlo česte poljske voluharice do rijetkog dinarskog voluhara (Dinaromys bogdanovi), endema dinarskog krša. U ovom tekstu objašnjavam kako prepoznati voluharicu, što jede, kako živi i zašto je važna za prirodu.
Kako prepoznati voluharicu i po čemu se razlikuje od miša?
Voluharicu od miša najlakše razlikujete po obliku tijela:
- njuška je tupa i zaobljena, a ne šiljasta,
- uši su male i gotovo skrivene u krznu,
- oči su sitne,
- rep je kratak, obično znatno kraći od tijela,
- tijelo je zdepasto, a krzno gusto i mekano, najčešće sivosmeđe.
Miš, nasuprot tome, ima šiljastu njušku, velike uši, izbuljene oči i dug rep. Voluharice se često brkaju i s rovkama, no rovke su kukcojedi s dugom, pokretnom njuškom i nisu glodavci.
Koje voluharice žive u Hrvatskoj?
Najčešće vrste s kojima se možete susresti su:
- poljska voluharica (Microtus arvalis): živi na livadama, pašnjacima i poljima, a u nekim godinama namnoži se u golemom broju,
- livadna voluharica (Microtus agrestis): voli vlažne livade s gustom i visokom travom,
- šumska voluharica (Myodes glareolus): stanovnik šuma i šumskih rubova, prepoznatljiva po crvenkastosmeđim leđima i nešto duljem repu; dobro se penje i po grmlju,
- vodeni voluhar: najveći među njima, živi uz vodu i u vlažnim vrtovima i livadama, gdje kopa hodnike.
U visokim planinama živi i snježna voluharica, a na golim krškim stijenama Dinarida i dinarski voluhar, o kojem pišem posebno u nastavku.

Dinarski voluhar: živi fosil našeg krša
Dinarski voluhar posebna je vrijednost hrvatske prirode. Riječ je o endemu dinarskih planina koji je jedini živući predstavnik vrlo stare skupine voluharica, čiji su ostali srodnici poznati samo kao fosili. Zato ga često nazivaju živim fosilom. Jedini je europski voluhar čiji kutnjaci imaju korijen.
Živi na višim nadmorskim visinama, među krškim stijenama, u pukotinama i točilima, primjerice na Velebitu, Biokovu i drugim planinama Dinarida. Veći je od običnih voluharica, gustog mekanog sivosmeđeg krzna, svijetlog trbuha i neobično dugih brkova. Hrani se travama, zeljastim biljkama i lišćem grmlja.
Razmnožava se vrlo sporo: spolno sazrijeva tek u drugoj godini, a ženka godišnje ima jedno do dva legla s dva do tri mlada. Upravo ga to čini osjetljivim, pa je u Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta, a na svjetskom popisu ugroženih vrsta vodi se kao osjetljiva vrsta.
Što jedu voluharice?
Voluharice su pretežno biljojedi. Ovisno o vrsti i godišnjem dobu jedu:
- travu, djetelinu, maslačak i drugo zelje,
- sjemenke, žitarice i plodove,
- korijenje, gomolje i lukovice, zbog čega ih vrtlari ne vole,
- šumska voluharica i bobice, gljive, pupove, koru i ponešto kukaca.
Voluharici nikada ne dajte kravlje mlijeko, a kruh i slatkiše ne nudite ni odrasloj ni mladoj voluharici. Ako zbrinjavate mladunče, prehranu dogovorite s veterinarom ili oporavilištem.
Kako žive voluharice?
Većina voluharica aktivna je i danju i noću, u kratkim razdobljima između kojih se odmara. Žive u sustavima podzemnih hodnika i u stazicama koje utabaju u travi, a gnijezdo od suhe trave skrivaju pod zemljom ili u gustom busenu. Zimski san ne spavaju, nego zimu provode aktivne ispod snijega.
Voluharice se razmnožavaju iznimno brzo. Skotnost traje oko tri tjedna, u leglu je obično od tri do osam mladih, a ženka u povoljnoj sezoni ima više legla zaredom. Mladi se osamostaljuju s oko tri tjedna, pa ih u to vrijeme često viđamo same. Zbog mnogo grabežljivaca većina voluharica u prirodi živi kraće od godinu dana. Ako ste pronašli mladunče, sve o othrani pročitajte u našem članku o othrani male voluharice.
Zašto su voluharice važne i što ih ugrožava?
Voluharice su temelj hranidbenog lanca. Njima se hrane sove, vjetruše, škanjci, lisice, lasice, kune i zmije, pa broj mnogih grabežljivaca ovisi upravo o godinama bogatim voluharicama. Kopanjem hodnika prozračuju tlo i raznose sjemenke.
Najviše im prijete:
- otrovi za glodavce, koji ne ubijaju samo voluharice nego i sove, grabljivice i druge životinje koje ih pojedu,
- kućne mačke, koje ulove golem broj sitnih sisavaca,
- košnja i obrada tla u vrijeme kad su mladi u gnijezdima,
- nestanak livada, živica i vlažnih staništa.

Kako pomoći voluharicama i kada potražiti stručnjaka?
- U vrtu ne koristite otrove za glodavce; umjesto toga postavite kućice i stupove za sove i vjetruše, prirodne lovce na voluharice.
- Ostavite nepokošen rub livade ili kutak vrta s visokom travom.
- Prije košnje pregledajte travu, a mačku držite u kući noću i u sezoni mladih.
Samostalnu voluharicu s krznom i otvorenim očima koja brzo bježi ostavite na miru. Pomoć treba mladunac zatvorenih očiju izvan gnijezda, hladna, ozlijeđena voluharica i svaka koju je imala mačka u ustima, jer i sitna ogrebotina od mačjih zuba može izazvati tešku infekciju. Stavite je u malu kutiju na toplo, ne hranite je dok je hladna i javite se veterinaru ili oporavilištu. Popis kontakata udruga i oporavilišta nalazi se na našoj stranici. Glodavci mogu prenositi bolesti poput mišje groznice i leptospiroze, zato voluharicu dirajte samo u rukavicama i poslije temeljito operite ruke.
Jesu li voluharice zaštićene?
Dinarski voluhar je u Hrvatskoj strogo zaštićen i ne smije se hvatati, uznemiravati ni držati. Uobičajene vrste voluharica nisu strogo zaštićene, ali su dio divlje faune i vrijedi opće pravilo: divlja životinja ne drži se kao kućni ljubimac, a dugotrajna njega i othrana dopuštene su samo oporavilištu ili uz dopuštenje.
Zaključak
Voluharice su sitne i neupadljive, a bez njih ne bi bilo ni sova ni vjetruša nad našim livadama. Većina je česta i otporna, dok je dinarski voluhar pravo blago našeg krša. Budite blagi prema njima: bez otrova, s malo divljine u vrtu i s pozivom stručnjacima kad nekoj zatreba pomoć.

